“Ironija je suvremenoga trenutka da ljudi kod kuće gledaju televiziju i čitaju novine i knjige, a kada žele biti sami sa sobom onda odlaze u muzeje. O javnosti razmišljaju u privatnosti, a o privatnosti u javnosti.” (Robert Storr)

Pisanje o samoći proslavljena samotnjaka Henryja Thoreaua djeluje gotovo ironično spram “brbljanja masa” našega doba. Thoreau je u svojoj najutjecajnijoj knjizi Walden pisao o razdoblju svoga života na Walden Pondu, jezeru otprilike četiri kilometra udaljenom od središta gradića Concord, u kojem je živio od 1845. do 1847. Opisujući samoću koju je uživao u šumama, Thoreau se zapitao: “Kakav je to prostor koji čovjeka odvaja od drugih i čini ga samotnim? Otkrio sam da, koliko god hodali, ne možemo bitno smanjiti udaljenost izme|u dvaju umova.”